S radom Ante Kuzmanića prvi puta susreo sam se na početku studija, 1994. Jedna od njegovih prvih realizacija, hertzbergerovska zgrada osnovne škole u Stobreču, koja elementarnim arhitektonskim sredstvima katalizira susret/druženje/razmjenu, urezala mi se u pamćenje. Jednostavna, gotovo stroga vanjština skriva uzbibanu i poticajnu unutrašnjost. U toj zgradi, organiziranoj na sustavu polunivoa, hodnici postaju galerije, a početni stubišni krak – tribina. Utroba kuće nadsvijetljena je i kolorirana. Iako ih na onovremenim fotografijama Branka Ostojića nema, lako je zamisliti ogledavanje, žamor i smijeh sretne djece iz Stobreča.

Druga namjena, ista namjera: stambeni sklop projektiran prema Programu stambenog zbrinjavanja stradalnika Domovinskog rata na splitskim Glavičinama (poznatiji kao Turska kula) s kraja 90-ih ponavlja strategiju prethodno spomenute škole: kao što školu ne čine (primarno) učionice, tako ni stambenu zgradu ne čine (primarno) stanovi, već prostor između. Tri para zgrada jednostavne repetitivne vanjštine, organiziranih na sustavu galerija, povezano je mostovima koji postaju arkadijska mjesta za igru i ćakulu. Ovaj poticajni prostorni koncept – inauguriran na Veugnyjevu Cité Napoleonu u Parizu polovinom 19. stoljeća  – Kuzmanić   s(p)retno reinterpretira u suvremenom kôdu.

Spomenuta dva projekta pokazuju autorovu trajnu preokupaciju, a to je bavljenje prostorom zajedništva. Ova težnja – u većem mjerilu – svoje oprostorenje doživljava i u nedavno dovršenom splitskom naselju Kila, projektiranom prema programu Poticane stanogradnje (POS).